Prestani lagati sebe

Najveće laži koje živimo često nisu one koje govorimo drugima, već one u koje smo naučili vjerovati kako ne bismo morali pogledati istini u oči.

Malo ko od nas svjesno laže, no činjenica je da mnogi od nas nisu svjesni nivoa samoobmane koju praktikuju.

Da je meni neko ovo rekao unazad par godina, odmah bih ga blokirala iz svog života jer autentičnost i iskrenost su na vrhu mojih vrijednosti i istinski sam neko ko se ponosi svojom istinom.

Međutim, prije par godina sam radila na mojoj drugoj knjizi (koja treba izaći uskoro). Proces pisanja knjige bio je poseban. Sjedila sam pet dana u meditativnom stanju i osluškivala, tj. download — knjiga mi se spuštala iz ovog stanja svijesti. Tu su mi se otkrili mnogi slijepi uglovi, ono nesvjesno u meni, a među njima i nivo moje neiskrenosti.

Moja neiskrenost sa sobom me iskreno šokirala, ali pošto sam neko ko iskreno ide naprijed u osvještavanju nesvjesnog, mnoge stvari su se otvorile i konačno istinski „očistile“.

Znaš šta je najzanimljivije?

Možeš biti osoba koja se iskreno zalaže za istinu, koja druge poziva na autentičnost, koja govori o svjesnosti i ličnom razvoju, a da istovremeno postoje dijelovi tebe koje još uvijek ne želiš pogledati.

Možeš biti uvjerena da si iskrena, a da zapravo iskreno vjeruješ u priču koju si godinama gradila o sebi.

Jer nije isto biti iskren prema onome što znaš o sebi i biti spreman otkriti ono što još ne znaš.

Ponekad ono što nazivamo svojim karakterom nije ništa drugo do skup obrazaca koje smo toliko dugo ponavljali da smo ih počeli smatrati sobom.

A šta ako dio onoga što nazivaš sobom zapravo nije tvoja suština, već način na koji si naučila da se zaštitiš od života?

Šta ako ono što najviše braniš kod sebe upravo skriva mjesto na kojem ti je potrebno najviše osvještavanja?

Ima li išta oslobađajuće od trenutka kada prestaneš braniti sliku o sebi i konačno postaneš spremna upoznati sebe?

Pišem ovo za vas koji ste također voljni pogledati istini u oči, bez obzira na to koliko teško bilo, jer sve u vama zna da je ovo jedini pravi put do slobode.

Ne pišem ovo da bih bilo koga osudila, niti da bih sebe postavila iznad nekoga. Pišem jer znam koliko je lako ne vidjeti vlastitu samoobmanu i koliko je oslobađajuće kada je konačno ugledamo.

Jer istina nas ne oslobađa onda kada je čujemo, već onda kada smo spremni prestati bježati od nje.

Šta zapravo znači lagati sebe?

Prije svega, da razjasnimo da su laž, neiskrenost ili neka vrsta manipulacije istine ukorijenjene u strahu i potrebi za kontrolom, umjesto u autentičnosti.

Ne lažemo uvijek zato što želimo prevariti nekoga. Ponekad lažemo zato što ne znamo kako da živimo sa istinom.

Istina može zahtijevati da priznamo da smo pogriješili. Da smo nekoga povrijedili. Da smo godinama čekali nešto što nikada nije trebalo da čekamo. Da ostajemo u odnosima koji nas iscrpljuju. Da nismo onakvi kakvima želimo da nas drugi vide.

A ponekad je najteže priznati sebi da nismo žrtve okolnosti u onoj mjeri u kojoj smo vjerovali da jesmo.

To ne znači da smo odgovorni za sve što nam se dogodilo. Ali možemo biti odgovorni za ono što danas radimo sa onim što nam se dogodilo.

I tu počinje stvarna sloboda.

Ljudi koji nisu iskreni sa sobom i drugima, a možda čak nisu ni svjesni da to rade, na primjer, krive drugoga za svoje stanje, ostaju u ulozi žrtve, manipulišu istinom, okreću činjenice i često se vraćaju na mjesta emotivnog bola.

To je zapravo mehanizam zaštite koji u trenutku može pomoći, ali posljedice ovoga mogu biti teže i bolnije nego bilo koja istina.

Jer ono od čega bježimo ne nestaje samim tim što odbijamo da ga pogledamo.

Naprotiv, često počinjemo živjeti upravo ono od čega pokušavamo pobjeći.

Ponavljamo iste odnose, iste sukobe, iste emocionalne reakcije i iste priče o tome zašto nam se nešto događa.

Mijenjaju se ljudi, okolnosti i mjesta, ali unutrašnji osjećaj ostaje isti.

I onda se pitamo: zašto se ovo meni stalno događa?

A možda bismo se, umjesto toga, mogli zapitati:

Šta je to u meni što još nisam spremna vidjeti, a što me iznova vraća u isto iskustvo?

Ne da bismo sebe krivili, već da bismo konačno prestali živjeti nesvjesno.

Jer postoji ogromna razlika između kriviti sebe za ono što ti se događa i preuzeti odgovornost za ono što možeš promijeniti.

Jedno te zarobljava u prošlosti.

Drugo ti vraća moć da kreiraš drugačiju budućnost.

Svaka riječ koju izgovoriš nosi nešto više od svog značenja

Kad se radi o iscjeljenju sebe ili svog života, treba znati da svaka riječ ima svoju energiju. Svaka.

Sve oko nas je energija, mi smo dio svega i sve u nama zna ovu istinu.

Način na koji govorimo o sebi, drugima i životu nije beznačajan. Riječi koje ponavljamo postaju priče u koje vjerujemo, a priče u koje vjerujemo utiču na način na koji vidimo sebe, donosimo odluke i doživljavamo stvarnost.

• Ako stalno govoriš da nemaš izbora, vremenom možeš prestati tražiti mogućnosti.

• Ako stalno govoriš da su drugi krivi, možda nikada nećeš otkriti gdje se nalazi tvoja moć da nešto promijeniš.

• Ako stalno govoriš da si takva kakva jesi, možda ćeš sebi oduzeti mogućnost da postaneš neko ko više ne mora reagovati iz svojih starih rana.

Zato nije važno samo šta govoriš. Važno je i iz kojeg dijela sebe to govoriš.

Onda postoji ličnost koju smo izgradili, sa pet čula, koja je zapravo konstrukcija ego-uma kako bismo bili prihvaćeni, voljeni i značajni u očima drugih. Ličnost kao takva često se oslanja na sebe, odnosno na ono što percipira svojim pet čula.

• Ali šta se događa kada ono što možemo vidjeti, čuti, dodirnuti i objasniti nije cijela istina o nama?

• Šta se događa kada slika koju imamo o sebi postane važnija od istine koju osjećamo duboko u sebi?

• Koliko puta smo izdali ono što jesmo samo da bismo sačuvali pripadnost, odnos, nečije mišljenje ili sliku koju smo stvorili o sebi?

• Koliko puta smo prešutjeli ono što osjećamo, a onda uvjeravali sebe da nam nije važno?

• Koliko puta smo rekli „dobro sam“, iako smo iznutra znali da nismo?

• Koliko puta smo ostali tamo gdje više nismo pripadali jer nas je bilo strah onoga što dolazi nakon odlaska?

• I koliko smo puta nazvali strpljenjem ono što je zapravo bio strah da nešto promijenimo?

Ponekad ne izdajemo sebe jednim velikim činom. Izdajemo se u malim, svakodnevnim odlukama koje niko drugi ne vidi.

I svaki put pronađemo dovoljno dobro objašnjenje zašto smo to uradili.

Sve dok jednog dana ne shvatimo da smo postali stranci sami sebi.

Pitanje koje može otvoriti vrata tvojoj slobodi

Da ne bih nabrajala razne načine laži i samoobmane, dajem vam ovo pitanje na razmatranje koje ima moć da vam otvori sve načine vaše samoizdaje ili manipulacije:

Šta se pravim da ne vidim ili ne znam i kakvu utjehu ili sigurnost dobijam održavanjem tog neznanja?

Zastani na trenutak.

Nemoj odmah tražiti odgovor.

Nemoj pokušavati pronaći nešto što će zvučati mudro, svjesno ili duhovno.

Samo oslušni.

Možda će se pojaviti nešto što već dugo znaš, ali sebi ne želiš priznati.

Možda ćeš osjetiti otpor, potrebu da opravdaš svoje postupke ili da odmah pronađeš razlog zbog kojeg se to pitanje ne odnosi na tebe.

I upravo tu vrijedi zastati.

Jer ponekad je naš prvi odgovor pokušaj da zaštitimo sebe od odgovora koji tek treba da čujemo.

Ovdje bi bilo dobro osvijestiti da se radi o ignorisanju istine vezane za nešto, ali treba razlikovati svjesno izbjegavanje istine od stvarnog neznanja, odnosno nedostatka znanja, obrazovanja ili svijesti o određenoj temi.

Ne možemo biti odgovorni za ono što zaista ne znamo. Ali možemo biti odgovorni za svoju spremnost da učimo, istražujemo, preispitujemo uvjerenja i priznamo sebi da možda nemamo sve odgovore.

Jer postoji razlika između čovjeka koji nešto ne zna i čovjeka koji ne želi znati.

Prvi ima prostor da raste.

Drugi mora prvo biti spreman da se odrekne sigurnosti koju mu njegovo neznanje pruža.

A to nije uvijek lako.

Istina je da će mnogi ljudi izabrati i biraju ovaj put ignorancije do kraja života.

Ali ovo nije za njih pisano.

Ovo je za one koji osjećaju da više ne žele živjeti na površini sebe.

Za one koji su spremni da se zapitaju da li su neke njihove najveće sigurnosti zapravo samo pažljivo izgrađene odbrane.

Za one koji više ne žele biti u pravu po cijenu vlastitog mira.

Za one koji žele slobodu više nego što žele ostati u poznatom.

Jer ponekad je najveća prepreka našem rastu upravo ono za šta smo uvjereni da već znamo.

Šta se praviš da ne znaš i šta zaštićuješ time?

To je isto pitanje odozgo, samo drugačije formulisano.

Ali želim da ga pogledaš iz još jednog ugla.

• Šta ako ono što štitiš nije samo neka tajna, neka emocija ili neki odnos?

• Šta ako štitiš sliku o sebi?

• Sliku da si uvijek bila u pravu.

• Da si uvijek davala više.

• Da nikada nisi bila dio problema.

• Da si sve radila iz ljubavi.

• Da si nekome oprostila, iako se još uvijek u sebi vraćaš na ono što ti je učinio.

• Da si nešto pustila, iako i dalje pokušavaš kontrolisati kako će se završiti.

• Da vjeruješ životu, a zapravo pokušavaš kontrolisati svaki njegov ishod.

Ponekad nas ne drži zarobljenima sama istina, već strah od toga ko ćemo morati postati kada je priznamo.

Jer ako priznaš da si pogriješila, moraš se odreći potrebe da budeš u pravu.

Ako priznaš da si nekoga povrijedila, moraš preuzeti odgovornost.

Ako priznaš da te nešto boli, možda ćeš morati prestati glumiti da si to prerasla.

Ako priznaš da više ne želiš nešto što si godinama željela, možda ćeš morati promijeniti čitav pravac svog života.

I ako priznaš da si sama sebi pričala priču koja više ne odgovara istini, moraćeš odlučiti da li želiš nastaviti živjeti u njoj.

Pitanje nije samo šta ćeš izgubiti kada priznaš istinu. Pitanje je i koliko sebe već gubiš pokušavajući da je ne priznaš.

Neke od najčešćih samoobmana koje često ne prepoznajemo

Ja ću navesti nekoliko stvari koje su normalizovane kod mnogih, ali se zapravo mogu pretvoriti u veliku samoobmanu.

„Vjerujem u Boga.“

A nikad nema mira u sebi, ne smije se osloniti na sebe ni na život.

Ovdje vrijedi zastati i zapitati se: da li je moje vjerovanje nešto što zaista živim ili nešto za šta se samo držim kada mi je potrebno da se osjećam sigurnije?

Ne znači da čovjek koji osjeća strah nema vjeru. Svi smo ljudi i svi imamo trenutke sumnje, nesigurnosti i slabosti.

Ali ako stalno govorimo da vjerujemo, a istovremeno živimo u neprekidnom grču, nepovjerenju i potrebi da kontrolišemo sve, možda postoji raskorak između onoga u šta vjerujemo i načina na koji živimo.

Da li je moguće da vjerujemo u Boga, a da se još uvijek ponašamo kao da sve zavisi isključivo od nas?

Znači, ovo može postati samoobmana: govoriti da vjerujemo u Boga, a istovremeno se toliko bojati života, vlastitih emocija i neizvjesnosti da nikada ne dopustimo sebi da se istinski oslonimo na nešto veće od vlastitog uma.

Možda je ovo jedna od najvećih obmana koje vidim kod naših ljudi.

Jer vjera nije samo ono što izgovaramo.

Ona se ogleda i u tome koliko smo spremni da živimo ono što govorimo da vjerujemo.

„Ja sam svjesna sebe i svojih grešaka.“

A još nikad sebi nisi oprostila neke stvari, još uvijek kriviš druge i nisi oprostila sebi, a kamoli drugima.

Možeš godinama govoriti o svojim greškama, analizirati ih, razumjeti zašto su se dogodile i objašnjavati kako su uticale na tebe, a da i dalje ostaneš zarobljena u istoj emociji.

Jer razumjeti nešto intelektualno nije isto što i promijeniti način na koji to nosiš u sebi.

Svjestan čovjek zna da ima mane i nije ga sramota to priznati, ali se trudi da ne ponavlja iste greške.

Svjestan čovjek ne koristi svoje rane kao opravdanje za sve svoje postupke.

Ne koristi svoju prošlost da bi izbjegao odgovornost u sadašnjosti.

Svjestan čovjek uvijek gleda prvo u sebe, pita se kako doprinosi nekom problemu i zbog čega se određeni obrasci i dalje ponavljaju u njegovom životu.

To ne znači da je odgovoran za tuđe postupke ili da je kriv za sve što mu se događa.

Znači da je spreman prepoznati ono na šta može uticati.

Nesvjestan čovjek se, s druge strane, može godinama vrtjeti u istom začaranom krugu svojih misli i emocija, sa istim reakcijama, a da svaki put pronađe novi razlog zbog kojeg je neko drugi kriv.

I tako se mijenjaju okolnosti, ali se unutrašnja priča ne mijenja.

Zato se zapitaj:

Da li sam zaista osvijestila svoje obrasce ili sam samo naučila da ih bolje objašnjavam?

Jer postoji mogućnost da toliko dobro razumiješ zašto nešto radiš da si od tog razumijevanja napravila još jedan način da ništa ne promijeniš.

A osvještavanje bez promjene ponašanja lako postane još jedna priča koju pričamo sebi.

„Takav sam kakav sam.“

Ili još gore od ovoga je kada čujem: „Takav sam kakav sam.“

Ovo može biti dokaz duboke nesvijesti i ignorancije, posebno kada se tim riječima opravdava odbijanje da se nešto nauči, promijeni ili preispita.

Ne želiš znati ni naučiti ništa novo jer možda duboko u sebi znaš da bi onda morao biti odgovoran za svoje postupke.

Ovako je lakše.

• Lakše je reći da si takav nego priznati da postoje stvari koje bi mogao promijeniti.

• Lakše je reći da si iskren, a ne pogledati način na koji svojom iskrenošću povređuješ druge.

• Lakše je reći da si temperamentan nego naučiti kako da regulišeš svoje reakcije.

• Lakše je reći da nikome ne vjeruješ nego se zapitati koliko te prošlost još uvijek određuje.

• Lakše je reći da si jednostavno takav nego priznati da se iza nekih tvojih ponašanja možda kriju strah, povrijeđenost ili nedostatak emocionalne zrelosti.

Naravno, ne znači da moramo mijenjati svoju suštinu kako bismo se dopali drugima.

Ali postoji ogromna razlika između prihvatanja sebe i korištenja samoprihvatanja kao izgovora da nikada ne rastemo.

Prihvatiti sebe ne znači proglasiti sve svoje obrasce nepromjenjivim. Znači imati dovoljno iskrenosti da vidiš gdje si danas i dovoljno ljubavi prema sebi da ne moraš tu i ostati.

Najdublji oblik samoizdaje

Dublji problem sa neiskrenošću, manjkom integriteta i samoizdajom, koja vodi ka samoobmani i manipulaciji istine, jeste to što svaki put kada izabereš da ne vidiš istinu i kada izabereš da ne budeš u svom integritetu, kao da prekidaš sama sebi dotok kiseonika.

A kiseonik na koji mislim jeste tvoja veza s Univerzalnom Inteligencijom, odnosno Bogom.

Ne govorim o tome da čovjek mora biti savršen da bi bio povezan sa Bogom.

Naprotiv.

Svi griješimo. Svi imamo svoje slijepe uglove. Svi imamo dijelove sebe koje tek treba da upoznamo.

Ali postoji razlika između čovjeka koji prepozna da je pogriješio i spreman je to sebi priznati i čovjeka koji zna da nije u istini, ali uporno pronalazi načine da opravda svoje postupke.

Prvi ostavlja prostor za promjenu.

Drugi postepeno gradi život u kojem mora neprestano braniti vlastitu verziju stvarnosti.

A koliko energije odlazi na to da održavamo sliku o sebi koja nije u skladu s onim što duboko u sebi znamo?

Koliko energije trošimo pokušavajući opravdati ono što osjećamo da nije ispravno?

Koliko energije odlazi na potiskivanje emocija, skrivanje istine, izbjegavanje odgovornosti i dokazivanje da smo u pravu?

I šta ostaje od nas kada svu tu energiju prestanemo trošiti na bježanje od sebe?

Ljudi često misle da će ih istina povrijediti, a ne shvataju koliko ih iscrpljuje stalni napor da je izbjegavaju.

Ljudi nisu svjesni šta sebi rade kada svjesno izaberu da ostanu samo biće od pet čula, vezano isključivo za ono što može vidjeti, dodirnuti, kontrolisati i razumjeti svojim umom.

Kad izabereš da ignorišeš da si duša u ljudskom izdanju, svjesnost koja će nastaviti i kada se tijelo ugasi, iz perspektive mog duhovnog razumijevanja svjesno se udaljavaš od životne sile, od sebe i od onoga što istinski želiš.

A šta tek reći kada neko koristi svoj svjesni izbor da drugoga povrijedi?

To je jedan od najtežih izbora koje čovjek može napraviti.

Ne kaže se uzalud da povrijeđeni ljudi često povređuju druge.

Ali postoji još jedna istina koju rijetko pogledamo.

Malo ko je svjestan koliko povređuje sam sebe svaki put kada nije u integritetu sa sobom, kada iznova i iznova izdaje ili obmanjuje sebe.

• Svaki put kada prećutiš svoju istinu iz straha da nećeš biti prihvaćena.

• Svaki put kada izdaš vlastite vrijednosti da bi zadržala nekoga.

• Svaki put kada osjetiš da nešto nije dobro za tebe, ali sebe ubjeđuješ da pretjeruješ.

• Svaki put kada znaš da je vrijeme za promjenu, ali pronađeš još jedan razlog da ostaneš na istom mjestu.

Možda niko drugi neće znati da si to uradila.

Možda ćeš čak uspjeti uvjeriti i sebe da je to bila ispravna odluka.

Ali negdje duboko u tebi ostaje trag svakog puta kada si izabrala da ne poslušaš ono što si zaista znala i osjećala.

I upravo zato je integritet toliko važan.

Ne zato što treba da budeš savršena.

Već zato što želiš da osoba koju pokazuješ svijetu i osoba koja jesi kada te niko ne vidi budu sve bliže jedna drugoj.

Kada zaboraviš ko si

Kad shvatiš da nisi samo svoje tijelo, već da je tvoja duša od Boga, uvijek povezana i zaštićena, postavlja se pitanje:

1. Ako duboko u sebi znaš da postoji nešto više od slike koju si izgradila o sebi, zašto se toliko bojiš da budeš ono što jesi?

2. Zašto ne smiješ reći svoju istinu?

3. Zašto ostaješ neviđena, iako želiš suprotno?

4. Zašto se bojiš svojih osjećaja, a istovremeno želiš živjeti ispunjenim životom?

5. Koliko dugo možeš potiskivati ono što osjećaš, a očekivati da ćeš biti u miru sa sobom?

6. Kako misliš da tvoje tijelo i um mogu biti u balansu ako stalno postoji sukob između onoga što osjećaš, onoga što znaš i onoga što sebi dopuštaš da živiš?

Ne mogu biti u istinskom skladu ako neprestano pokušavaš utišati jedan dio sebe kako bi zadovoljila drugi.

Jer nema unutrašnjeg balansa u kojem govoriš da si čovjek s mnogim manama i vrlinama, ali istovremeno odbijaš prihvatiti dijelove sebe koji ti se ne dopadaju.

Nema slobode ako svoju vrijednost stalno mjeriš tuđim prihvatanjem.

Nema autentičnosti ako moraš neprestano birati između toga da budeš voljena i toga da budeš svoja.

I nema istinskog mira ako svakodnevno vodiš rat sa vlastitim emocijama.

Možda iscjeljenje ne počinje onda kada konačno postaneš bolja verzija sebe, već onda kada prestaneš odbacivati dijelove sebe koji traže da budu viđeni, shvaćeni i prihvaćeni.

Iz moje duhovne perspektive, kada smo odvojeni od svoje istine, udaljavamo se od Izvora kojem pripadamo.

Kada potiskujemo svoje emocije, negiramo vlastita iskustva i živimo suprotno onome što duboko u sebi osjećamo, stvaramo unutrašnji konflikt koji može uticati na naš mir, naše odnose i način na koji doživljavamo život.

Tijelo i um nisu odvojeni od našeg emocionalnog iskustva. Zato je važno da učimo slušati sebe, prepoznati svoje potrebe i potražiti podršku kada nam je potrebna.

Ali želim da razumiješ i nešto drugo.

• Ne moraš biti savršeno iscijeljena da bi bila povezana sa Bogom.

• Ne moraš uvijek biti mirna da bi bila vrijedna ljubavi.

• Ne moraš biti bez straha da bi imala vjeru.

Tvoja ljudskost nije prepreka tvojoj duhovnosti. Ona je dio tvog iskustva na ovom svijetu.